Legende YU košarke koje su ostale u senci najvećih

Neopjevani junaci. Par slova o ljudima o kojima se danas relativno malo ili krajnje šturo i oprečno zna, mnogo manje no što njihove karijere zaslužuju. Kako bih zaoštrio konkurenciju, odabrao sam samo deset imena, čije su karijere mogle biti i drugačije upamćene. Dugo sam razmišljao, mnoga imena poput Ražnatovića, Bassina, Kovačića, Mišovića, Sretenovića… prođoše glavom, ali listu započinjem sa Simonovićem.

Duci Simonović
Nedavno sam pitao gospodina rođenog ‘46 godine – Tko su tri najveća YU igrača košarke u povijesti?. On mi je samo rekao – Duci, Krešo, Kićo. Tim redoslijedom. Ovakva lista izgleda suludo, čak i meni koji sam rođen samo čitavih četvrt vijeka nakon dotičnog gospodina. Šta o Simonoviću, kao igraču, mogu zaključiti? Jednim je od najmlađih košarkaša koji je skupio 100 reprezentativnih nastupa. Vodi statistiku repke bivše Jugoslavije u prosjeku osvojenih lopti na Svjetskim prvenstvima sa3.2 po susretu. To je ostvario na zlatnoj premijeri u Ljubljani. Već sljedeće godine, jedan je od najboljih igrača domaćeg prvenstva i, iza Ćosića, najkorisnijim YU pojedincem na EP u Njemačkoj. Nakon toga i olimpijske godine ‘72, ništa više nije realno u vezi Ducija i košarke. Apstraktno je, ponekad, nagnuti se, kako bismo pogledali u ambis. Ako dugo u njega gledaš, ambis gleda u te – rekao je Nietzsche jednom.

Miodrag Nikolić
Davno prije Simonovića i njegove incidentne karijere, u jugoslavenskom prvenstvu i reprezentaciji, igrao je bek imena Miodrag Nikolić. Radilo se o igraču čarobne tehnike u adolescentskim košarkaškim vremenima kasnih pedesetih i šezdesetih. OKK Beograd je u tom periodu osvojio sva svoja 4 naslova u domaćem prvenstvu, a Nikolić je virio iz sjene Koraća. U sedam godina nastupanja za državni tim, Nikolić je odigrao 126 susreta i ubacio 756 koševa. Iako mu je druga polovica karijere bila obilježena ozljedama, Sija je bio uzorom mnogim vrhunskim bekovima koji su došli nakon njega (Plećaš, Tvrdić, Mišović…).

Vinko Jelovac
Kad bih tražio pandan Jabbaru u NBA, prvi bi mi od košarkaša bivše države na um pao – Vinko Jelovac. Obojica su najboljim strelcima u povijesti svojih prvenstava, obojicu rijetko kad smatraju ponajboljim igračem svoga natjecanja. Kareem – Abdul je imao znatno dužu karijeru, ali i Vinko je mogao igrati još 5-6 godina da je imao šuštavih motiva (ili kockarskih dugova) kao Jabbar. On je još sa 34 godine starosti, ubacivao 25 koševa prosječno u prvenstvu Juge, a njegova rezerva, izvjesni Pavel Polanec, sličan godinama, ostao je aktivnim još punu dekadu. Osim toga, Jelovac je sa 240 reprezentativnih nastupa na trećem mjestu vječne liste bivše države. Od državnog tima se oprostio sa 29 godina, nakon EP-a u Liegeu, 1977. godine. Da je odigrao još koju godinu u reprezentaciji, bio bi jako blizu Kreši Ćosiću, rekorderu sa 303 nastupa. Čujem glasine da danas kao apartmanski poduzetnik, Vinko nije ni izbliza popularan u narodu kao što je to bio dok se igrao košarke. Možda je još i tad slovio za sebičnog igrača. Najbolji prosjek koševa centara (petica) u prvenstvu bivše Jugoslavije:
23.7 Vinko JELOVAC
21.4 Zvonko PETRIČEVIĆ
19.5 Krešimir ĆOSIĆ
19.1 Petar SKANSI

Milun Marović
Negdje početkom sedamdesetih, dok je Ćosić još bio u NCAA, a Skansi završavao igračku karijeru, Milun Marović je bio najbolji centar domaćeg prvenstva. Iako je Damir Šolman pokupio priznanje za košarkaša godine u SFRJ za 1973. godinu, a Dragan Kićanović brojna priznanja kao najbolje ocijenjeni igrač sezone, pravim junakom prvenstva bio je Milun Marović. On je bio ključem jedine titule beogradskog Radničkog u sezoni 1972-73, a iste godine je sa reprezentacijom osvojio zlato na Eurobasketu u Španiji. Čovjek je uz svoje studije, svako kolo prvenstva bio sposoban za 20 koševa i (minimalno) 10 skokova. Dugačak 207 cm, Mek je Radničkome bio najkorisniji kao stup obrane, a i u državnom timu imao je svojih trenutaka. Milun je visoku formu zadržao sve do osamdesetih, ali s repkom se oprostio ‘75 (još jedan prekovremen u vrijeme Mirka Novosela). Prednost su dobijali mlađi: Jerkov, Žižić, Knego i Radovanović

Žarko Varajić
Sa Žarkom Varajićem je jako lako i iznimno teško. Lako ćete ga pronaći na webu po pitanju bazičnih informacija, rekorda u finalu Kupa evropskih Prvaka i uspjeha sa repkom bivše jugoslavije (3 medalje, od čega je tek jedna zlatna). Niti jedan od tih podataka neće vam reći kakvim je igračem Varaja uistinu bio. Oštećen nepostojanjem linije za tri poena u njegovo vrijeme, Varajić je bio među najvećim šuterima svog doba (ili ako hoćete – svih vremena), a disponirao je i sjajnim odrazom, osobito u početku karijere. Klupska ostvarenja u dresu sarajevske Bosne, pak, svrstavaju ga u kremu ex-YU košarice. Upamtih 45, a ne 47 poena u finalu Eurolige ‘79 u Grenobleu (78% šut iz igre), što je i danas, naravno, rekordom. Trostruki prvak SFRJ i dvaput osvajač domaćeg Kupa sa Bosnom, Žarko je punu dekadu ostvarivao 20-ak koševa prosječno u domaćem prvenstvu, igrajući kao druga violina svog tima, iza neponovljivog Delibašića. Kad su mu pištolji bili dobro podmazani, znao je u domaćem prvenstvu utrpati i preko 50.

Goran Grbović
O Goranu bi netko trebao napisati knjigu. Još 1978. godine, kad sam pohađao 1. razred osnovne škole, pročitao sam u nekom pionirskom časopisu o novom talentu YU košarice – Goranu Grboviću lično. On će početkom osamdesetih prijeći u Partizan i postati jedan od najboljih, ali i najrazočaravajućih košarkaša u državi. Osim sjajnog odraza i preciznog dalekometnog šuta, Goran je dolazio u paketu sa najčudnijim potezima koje ste ikad vidjeli na košarkaškim terenima. Jednom je nabio loptu u obruč prilikom zakucavanja, zaurlao, uhvatio se za glavu i legao na pod dok su se ostali igrači borili za loptu oko njega; drugi put je pogodio trojku, sudac je pokazao dva, Grba je dotrčao do njega i silom mu podigao i treći prst. Znao je skočiti na tribine kako bi se unio nekom iz publike u facu. Tehničke, isključenja, suspenzije… Sve vrijedno u karijeri dogodilo mu se 1987. godine; donio je Partizanu naslov trojkama te godine, a sa reprezentacijom je iste godine osvojio broncu na EP u Grčkoj i zlato na Univerzijadi u Zagrebu, što su mu najveća ostvarenja. Nikad nije nastupio na Svjetskim prvenstvima ili Olimpijskim igrama, a mogao je… Meni lično, Grbović je bio najboljim domaćim košarkašem u periodu od aprila ‘87 do travnja ‘88 godine, kad je s Partizanom propustio osvojiti Kup Šampiona, u kojem je nakrcao impresivnih 404 poena. Njegovu karijeru možda najbolje ilustrira situacija iz utakmice španjolske lige, gdje je igrao u sezoni ‘89. Rekord tamošnjeg šampionata drži Juan Antonio San Epifanio koji je 1984. ubacio 54 poena. Grba je u jednoj tekmi ubacio 52 i usput promašio desetak trojki – samo jedna od njih da je ušla, bio bi barem na nekoj vječnoj listi. Nije bio niti prvim strelcem u prvenstvu Španjolske te sezone; za par desetinki koša ga je porazio Dražen Petrović. Pamte se samo pobjednici.

Zoran Čutura
Osim Mihovila Nakića i Dražena Petrovića, još je i Zoran Čutura fenomenalno odigrao dva finala Kupa Prvaka, što Cibona osvojila je sredinom osamdesetih prošlog vijeka. U svakome od njih ubacio je 16 koševa; u prvome je gađao iz igre bezgrešnih 7-7, u drugome je bio na 7-12, za fascinantnih 74% iz igre u finalima Kupa Šampiona. Čutura, od milja zvan “Dečec”, bio je prototipom snalažljivog krila, iznimno preciznog šuta. Treneri su ga često koristili i kao šestog igrača, tako i Željko Pavličević u Budimpešti ‘86. Zoran je među desetak najtrofejnijih košarkaša bivše države ako saberemo klupske i reprezentativne uspjehe, ali rijetko u konverzacijama o najvećim košarkašima, dokonca i krilnim igračima bivše Juge. Sa Cibonom je osvojio nepregledne trofeje, ponekad je i sam rješavao gusta finala (ekscesno finale Kupa u Rijeci ‘88). Sa reprezentacijom SFRJ je osvojio sve osim olimpijskog zlata, a jedinim je košarkašem iz bivše države koji na svim velikim reprezentativnim takmičenjima (EP, SP, OI) ima postotak šuta za 2 poena viši od 60%. Kad netko od modernih košarkaša nadmaši ove stavke, molim vas, probudite me iz vječnog počinka.

Branislav Prelević
U trenutku igračkog cvijetanja Grbovića, u playoffu ‘87, još je jedan igrač dobio neviđen publicitet. Radilo se o 20-godišnjem Banetu Preleviću iz Crvene Zvezde, koji do polufinalnog susreta sa Cibonom nije bio osobito viđen, niti najavljivan na košarkaškim terenima. Trener Vlade Đurović, dao mu je povjerenje i dvadesetak minuta u drugoj utakmici u Beogradu. Prelević, koji je za cijelu regularnu sezonu ubacio 14 koševa, dao je ovaj put 21 i pripomogao je poravnavanju rezultata na 1-1. U majstorici u Zagrebu, Prelević je šokirao trio najboljih bekova Juge tog Vremena (Dražen, Aco i Danko), ubacio je 32 koša, ali je Zvezda iščupala šokantnu pobjedu. Prelević u finalu playoffa protiv Partizana nije igrao puno i ubrzo nakon toga on će promijeniti sredinu. Postaće zvijezdom u svojoj vlastitoj orbiti – prvenstvu Grčke, gdje će postati jedan od najboljih igrača u povijesti – uz Piksija Subotića, pionirom u osvajanju grčke lige. Pakleni šuter, Bane je vodio solunski PAOK do osvajanja Kupa Kupova i Kupa Radivoja Koraća u devedesetima. Samo Euroligu nije uspio osvojiti, iako je sa AEK-om igrao finale 1998. godine. U konkurenciji Petrovića, Komazeca, Danilovića, Perasovića, Radulovića, Cvjetićanina – nikad nije zaigrao u reprezentaciji bivše države. Vječna lista strelaca grčkog prvenstva:
7,080 Evangelos Koronios
6,549 Nikos Galis
5,004 Bane Prelević
4,808 Panagiotis Liadelis
4,698 Fragiskos Alvertis

Ivo Nakić
Sinonim za košarkaša iz prikrajka, Nakić je još u riječkome Kvarneru bio označavan za iznimno talentiranog momka. Prelaskom u Cibonu, Ivo osvaja dva Kupa Prvaka i još par trofeja, ali igrački stagnira sve do prelaska u Partizan 1986. godine. Nakić nikad neće izrasti u reprezentativnog igrača u žestokoj konkurenciji bekova i krila bivše države, ali će u 6 sezona u Partizanu postati jednim od najboljih klupskih igrača domaće scene. Šesti ili sedmi igrač superjake momčadi crno-bijelih sa kraja osamdesetih, Ivo je učestvovao u osvajanju domaćeg prvenstva (‘87) i Kupa (‘89), Kupa Koraća (‘89), kao i svoje treće, a Partizanove prve krune evropskog prvaka (‘92). Na putu beogradskog tima na evropski tron, Ivo je odigrao više nezaboravnih partija (četvrtfinalna serija protiv Knorra iz Bologne), postajući jedan od rijetkih košarkaša bivše države sa tri evropska klupska naslova. Nakić je bio odličnim dalekometnim pucačem, a imao je i sasvim solidan ulaz. U nekoj slabijoj momčadi, vrijedio bi 20-25 poena po susretu, što je i potvrdio ‘90, u svojoj jedinoj sezoni kao starter u desetkovanom timu Partizana.

Petar Naumoski
Nekako sam, zbrajajući sve te klupske titule za igrače koji su još nastupali u bivšoj državi, došao do brojke 19 za makedonskog cara igre, Petra Naumoskog. To nema niti jedan od starijih košarkaša. Jest da je prvih 6 trofeja osvojio sa klupe supermoćne Jugoplastike, ali Petar je u svojoj kasnijoj karijeri pokazao da je jednim od najlucidnijih bekova Evrope devedesetih godina. Osim dva Kupa Šampiona koje je osvojio u Splitu, Naumoski je transformirao tursku košarku, donoseći joj prvi evropski trofej sa Efes Pilsenom, u vidu Kupa Koraća ‘96. Još je sa Benettonom i Montepaschijem iz Siene slavio u Kupu Kupova. 5 evropskih trofeja. Klase poput Petrovića i Bodiroge imaju po 4. Karijeru Naumoskog je raspad države osakatio možda i najviše. Blagoje Georgijevski, koji je sa olimpijskim i evropskim srebrom, najtrofejniji makedonski košarkaš na reprezentativnoj razini, bio bi dobrano nadmašen od strane Petra (par izvjesnih zlata), da je ovaj imao prilike zaigrati za reprezentaciju Jugoslavije, dok je bio na vrhuncu karijere koji je trajao veći dio devedesetih.


autor: Souly

Ostavite komentar:

Morate biti ulogovani kako biste komentarisali!